Promatrač

Nikakav napredak ne može biti postignut na putu samospoznaje i prema tome nije moguća nikakva promjena u našim životima ukoliko ne razvijemo metodu promatranja koja će nam omogućiti sagledati nesvjesne strukture koje se kreću u nama, prvo korištenjem vježbe odmaka, a zatim vježbanjem pametnog rasuđivanja.


Vježba odmaka nije ništa drugo do metode koja se mora trenirati iz dana u dan. Jednom kada se ukorijenila postat će izvor velikog zadovoljstva jer ne postoji niti jedno veće zadovoljstvo od istraživanja samog sebe.

Krivica i proces rođenja

Sretno dijeteSve počinje sa rođenjem.

Dijete u majčinoj utrobi je jedno sa svojom okolinom. Ono nije svjesno onoga što nije u njegovoj okolini.

Ako žena voli svoga muža, cvjeta od zadovoljstva za vrijeme trudnoće i sluša Mozart-a, djetetovo okruženje će biti sretno. Ali ako je ona alkoholičar i ako je zlostavljana od strane svoga partnera, djetetovo okruženje će biti manje sretno, ali i dalje ostaje jedino što dijete poznaje.

Plutajući u više ili manje sretnom amniotskom jedinstvu, dijete je naglo projicirano kroz tunel i prolazi bolnu barijeru da dođe u ovaj svijet. Kako dijete nema koncept vremena, kako astronomskog tako i psihološkog, za njega bol traje vječno. Rođenje ga odvaja od njegove izvorne okoline.

Iz ove separacije postepeno dolazi njegova prva identifikacija. Postoji ono što je dijete s jedne strane i ono što nije dijete sa druge. Postoji dijete i bol: bol koja se događa njemu, koja se događa radi njega.

Iz ove identifikacije sa prvobitnom boli, koja prati njegovo rođenje, dolazi prva identifikacija, kao prvi događaj nasilja koje je ono uzrokovalo. Prije rođenja, fetus je odgovoran za slanje hormona u majčino tijelo da započne kontrakcije. Identifikacija sa boli koje je dijete započelo će se tada pretvoriti u krivicu. Nakon što je istisnuto iz maternice, dijete je sada u dualnosti, tj. u relaciji subjekt-objekt, JA i oni što nisam JA. A tamo gdje su dva aspekta postoji konflikt.

Dijete je postalo ranjivo.

Otuda prvi osjećaj krivice, povezan sa boli rođenja, te popraćen sa gubitkom stanja jedinstva u maternici, raste. Cijela struktura osobnosti je izgrađena na krivici.

Vidimo prve efekte ove poveznice, kada se dijete u starosti od 3 godine identificira sa negativnim događajem koji se dogodio blizu njega. Ono ne snosi nikakvu odgovornost za događaj, međutim, automatski se osjeća krivim zbog njega. Kasnije ako mu se roditelji razvedu, dijete će kriviti sebe za ovu separaciju. Moramo shvatiti da će ova krivnja tada biti potisnuta. Podsvijest će je zakopati koliko je dublje moguće jer ona na taj način funkcionira. Krivica predstavlja osnovu na temelju koje je ego izgrađen. Zadatak Podsvijesti je da zaštiti ranjivo dijete pod svaku cijenu. Ranjivost proizlazi iz identifikacije sa boli za vrijeme rođenja, sa šokom prvog udaha koji opeče pluća, te sa svijetlom koja aslijepi oči.

Zbog ovoga, Podsvijest će razviti štit, naš ego, koji će se učvršćivati time što će se oslanjati na iste točke vezanja – naše identifikacije sa mislima, željama i percepcijama.

Ovo je razlog zašto ponavljamo iste scenarije u našim životima. Potisnuti elementi hvataju pažnju Svijesti kako bi zadržali ili obnovili svoje točke vezanja. Njihova intervencija u "Sada" održava štit. Ovo objašnjava zašto ponovno i ponovno iskušavamo iste uspjehe i padove u našem emocionalnom životu ili u našim financijskim poslovima. Ova interakcija Svjesno-Nesvjesno funkcionira na potpuno mehanički način. Vidjeti ovaj proces na djelu postat će suština rada na sebi.

Ego i njegova struktura

Ego, Psihološki entitet ili Osobnost je rezultat ljudske evolucije. On se može podijeliti na Svijest i Podsvijest koje funkcioniraju sasvim mehanički, a njihovo se funkcioniranje može podijeliti na 3 nivoa.

Ego, Psihološki entitet ili OsobnostNa najdubljem nivou, nivou na kojem je pokopana osnovna krivnja, Podsvijest čuva ranjivo dijete kako bi mu pomoglo da se suoči sa svime čime će se susresti u svojoj egzistenciji, a što nije ono samo. Zadatak Podsvijesti je, prema tome, da nikada ne otpusti svoje identifikacije, bez obzira na cijenu. Zato će ona uvijek zadržati svoje točke koje ju vežu za razne identifikacije kako bi njen štit ostao netaknut.

Na površinskom nivou, gdje se Svijest i Podsvijest susreću, ego uvijek bira ugodno i izbjegava neugodno. Zato rijetko imamo želju suočiti se sami sa sobom, jer je suočavanje sa samim sobom, naravno - neugodno.

Tako suočeni sa oprečnim dijelovima sebe Podsvijest evoluira kompromis. Ona razvija srednji nivo, najmanje štetan izbor, koji je tu da nas zaštiti prema pravilima logike naše vlastite životne povijesti i da potisne krivnju da ne izađe na vidjelo sa same osnove naše osobnosti.

Većina nas je zapela na ovom nivou. Najmanje štetan izbor rezultira u situacijama koje se često ponavljaju u našim životima, kao: uspjeh – neuspjeh, zdravlje – bolest, sreća – nesreća… Ovo će se pojavljivati ponovno i ponovno u našim odnosima sa svime izvana, gdje god stari obrasci imaju sklonost da se reproduciraju. Najmanje štetan izbor će uvijek biti izabran od strane psihološkog entiteta.

Ego je kao tvrđava koja se brani dizanjem niza snažnih zidova. Svaki zid brani zid iza sebe. Kada je napadnut, povlači se iza zadnjeg podignutog zida koji će tada postati najmanje štetan izbor da bi se suočio sa problemom. Treba zapamtiti da je potraga za višim stanjima Svijesti napad na tvrđavu ega.

Uzmimo za primjer čovjeka koji je u potrazi za ženom uvijek sramežljiv. Sramežljivost za njega predstavlja najmanje štetan izbor. Ona ovdje služi u pozitivnu svrhu, sprječavajući ga da iskusi strah od odbijanja. Naravno, jednom kada ovo shvati, strah od odbijanja sam za sebe postaje najmanje štetan izbor. Sada bi njegovo pitanje trebalo biti: što leži ispod straha od odbijanja? Ako pogleda što je ispod, pronaći će nisku razinu samopoštovanja. A na čemu nisko samopoštovanje leži ako ne na krivici?

Podsvijest će uvijek djelovati za svoje vlastite interese prema svojoj vlastitoj logici. Njen glavni zadatak je da potisne zakopanu krivnju, i prije svega, da nikada ne pusti svoje identifikacije. Međutim, razvojem određene razine promatranja, moći ćemo intuitivno prepoznati prisutnost krivice koja leži iza površinskog nivoa, radi koje bi napravili neku nelogičnu reakciju u odnosu na situaciju.

Nelogično je npr. da preživjela osoba iz grupe koja je pretrpjela masakr osjeća krivicu. Ona bi trebala biti oduševljena što je živa. Pa zašto se onda osjeća krivim? Zbog šoka traumatičnog događaja (bio on 11. rujan, bojno polje ili neki drugi), koji je uzdrmao strukturu ega do njegovih korijena. Osnovni nivo koji je sastavljen od krivice će se mehanički pomaknuti u Svijest kako bi osnažio identifikaciju koja je u opasnosti. Zašto dijete od 10 do 12 godina starosti krivi sebe za razvod svojih roditelja? Zašto se dijete od 3 godine starosti identificira sa negativnim događajem sa kojim nije povezano? Zato jer je uvijek stvar osnaživanja osnovne strukture koja uzdržava osobnost.

Razvoj osobnosti

Vidjeli smo kako iskustvo rođenja vodi do prve identifikacije sa boli, koja se onda transformira u nešto što ćemo kasnije zvati krivica. Kako funkcioniramo u našim životima je uvelike određeno onime što se dogodi nakon rođenja i u prvih par godina. Uzroke nedoličnih obrazaca ponašanja odraslih osoba mogu se pronaći u događajima koji su se dogodili u ranim stadijima razvoja djeteta.

Osnova naše interne logike je izgrađena na tri nivoa koje smo ranije spomenuli. Krivica povezana s identifikacijom sa boli rođenja, nagon da se ide prema ugodnom i izbjegava neugodno i najmanje štetan izbor koji je kompromis između ova druga dva.

Svi danas znamo da mozak nije fiksna struktura sa predodređenim oblikom, već da se razvija i raste ovisno o interakciji sa okolinom.

Možemo ovdje iskoristiti analogiju sa hrastovim drvom. Iako će žir odrediti općenite osobine izraslog drveta, na sam oblik drveta će utjecati međusobno djelovanje sunca, vjetra, oluja i svega ostalog što može imati utjecaj na njegov rast.

NeuronMozak, sastavljen od milijardi povezanih živčanih stanica, raste slično kao i drvo, povezujući se i raskidajući postojeće veze živaca s drugim živcima. Gdje su neke grane i članci favorizirani koji jačaju, dok drugi atrofiraju i zakržljaju. Razine neuro-transmitera su najviše određene od strane događaja koji su nastali u ranom djetinjstvu. Fizička struktura, kao i neuronske veze, su promijenjene na dramatičan način ovisno o okolnostima kojima je dijete podvrgnuto.

Moderna psihologija razvoja se fokusirala na mnoge važne utjecaje. Dok neki naglašavaju odnos između djeteta i majke, drugi ističu važnost ključnih događaja, pozitivnih i negativnih, u ranim stadijima i njihov utjecaj na kemiju mozga i emocionalnu memoriju.

Važno je zapamtiti da su sve teorije tek mape. One mogu pomoći, ali one nisu pravi život. Zajednička temeljna misao svih ovih mapa je da se određeni ugodni i neugodni događaji odigraju vrlo rano u našim životima od trenutka rođenja (ako ne i u majčinoj utrobi) i da imaju jak utjecaj na nas kad odrastemo. Prvo ugodno/neugodno iskustvo će razviti djetetovu vlastitu logiku birajući najmanje štetan izbor. Zatim će primijeniti ovu logiku prema potrebama situacija koje se pojavljuju.

Ovakvo ponavljanje će dovesti do razvoja prepoznatljivih aspekata naše ukupne Osobnosti i Podosobnosti. Oni će se međusobno organizirati prema pravilu najmanje štetnog izbora. Neki će biti više dominantni nego ostali, ali će svi biti povezani.

Podosobnosti su izgrađene od nizova vjerovanja i osobito dosljednih misli. Oni su ti koji na kraju određuju scenarije, situacije i odnose sa ljudima koje susrećemo.

Do trenutka kad je dijete tri godine staro, Podosobnosti su skoro već potpuno formirane, a do sedam godina starosti njihova forma ulazi u svoju finalni oblik.

Amfiteatar

Zamislimo amfiteatar sa tisuću mjesta koje u svom središtu ima pozornicu sa mikrofonom. Blizu pozornice su 3 mjesta rezervirana za zvijezde, zatim iza njih su 2 reda stolica za 20 VIP osoba, a ostalih 977 mjesta su popunjena običnim gledaocima.

3 zvijezde predstavljaju 3 osnovna programa: 1. program krivice koji je povezan sa boli rođenja; 2. program koji nas tjera da izbjegavamo neugodno i da idemo prema ugodnom; 3. program najmanje štetnog izbora. 3 zvijezde će određivati predstavu našeg života, ovisno o djetinjstvu kakvo smo imali, bilo ono traumatično ili sretno. To može biti bolno rođenje, neugodno iskustvo u prve dvije godine nakon rođenja, gubitak roditelja u djetinjstvu, ili neki iznimno veseli događaji u djetinjstvu. Tu nema posebnih pravila.

VIP osobe predstavljaju kompenzacijske situacije. Ubrzo primjećujemo da se svaki član u gledateljstvu natječe sa svim ostalim Podosobnostima kako bi zgrabio mikrofon (koji predstavlja Svijest), jer je ovo jedini način na koji se mogu napuniti energijom. Što duže član gledateljstva drži mikrofon, dobiva više energije, dok se ostali bore kako bi ga zamijenili i kako bi i oni na taj način skupili energiju.

unutarnji promatrač, svjedok, odmak, vježba odmakaNpr., kada netko osjeća tjeskobu, Podosobnost koja predstavlja ovisnost, nastala za vrijeme uskraćivanja majčine ljubavi, uhvati mikrofon, te osoba pali cigaretu. Istodobno na pozornicu iskače osuđujuća samokritična Podosobnost, koja je nastala za vrijeme ranog djetinjstva zbog zahtjevne figure oca. Ona će učiniti sve što je moguće kako bi otela mikrofon od ovisne Podosobnosti, pa čak i potražiti pomoć od drugih Podosobnosti.

Ostalih 977 mjesta u amfiteatru su naša sjećanja i prošle identifikacije. Npr., za vrijeme vožnje možemo vidjeti plakat djevojke u crvenoj haljini. U idućem trenutku pojavit će se sjećanje na djevojku u crvenoj haljini koja nam se sviđala prije nekoliko godina. To sjećanje će zauzeti mikrofon. Međutim, kako ono nije novo i kako mu fali energije, neće biti u mogućnosti držati mikrofon duže vrijeme. Uskoro će ga zamijeniti drugo sjećanje, druga percepcija, druga emocija koja je povezana sa istom Podosobnosti i tako u nedogled.

Kako promatramo amfiteatar shvaćamo da je to mjesto sukoba za tisuće Osobnosti koje se međusobno bore kako bi zgrabile mikrofon, te kako bi ga zadržale što je duže moguće.

Ovo je objašnjenje zašto ne možemo zadržati pažnju bilo na nekom zvuku, slici ili riječi. Npr., dok čitamo novine često zamjenjujemo jednu riječ za neku drugu. Neko vrijeme nakon što smo vidjeli plakat djevojke u crvenoj haljini, tijekom čitanja novina dolazimo do oglasnog prostora. Jedan od oglasa nudi nagradu za pronalazak psa koji se zove Reks, a umjesto toga mi pročitamo riječ seks!

Drugim riječima, amfiteatar je bojno polje na kojem nema definiranih pravila. Na njemu se formiraju savezi tako da jedna ili druga grupa dolazi do mikrofona i gdje se izdaja stalno ponavlja. Iz ove kipuće mase se pojavljuje određeni broj dominantnih grupa naših Podosobnosti. Ove Podosobnosti se stalno izmjenjuju. Njihove moći mogu varirati ali njihova srž je uvijek građena na isti način. Sačinjena je od potisnute boli i izraženih zadovoljstava. Njihov zbroj formira naš psihološki identitet. Jednom kada počnemo razumijevati prirodu ovog visoko natjecateljskog polja, koje smo mi sami, reći ćemo: Da, većina nas funkcionira na ovaj način gdje je naša Podsvijest očito glavna, a Svijest tek izvršava njene naredbe, ali što se tu može učiniti?

Razmišljanjem o ovome shvaćamo da jedino što se može napraviti je razviti sposobnost za promatranjem samih sebe.

Ovo je samo mapa našeg stanja. Možemo napredovati na putu samospoznaje (što znači put promjene našeg stanja), samo ako razumijemo prirodu elemenata koji nas grade. Sada kada imamo mapu, ne smijemo nikada zaboraviti (koliko god ona dobra bila) da je ona samo opis. Ona nas poziva na put i pokazuje nam cestu, međutim ona nikad nije cesta sama za sebe.

Odmak

U pravilu, bit ćemo povučeni da napravimo odmak u periodima introspekcije, psihičke krize ili neuspjeha.

Ako možemo biti barem malo iskreni prema našoj trenutnoj situaciji, priznat ćemo da smo si naštetili u svom životu kao i drugima bliskim nama. Ako smo u mogućnosti prihvatiti da je to naša odgovornost i da je to do odluka koje smo sami donijeli, možemo shvatiti da različiti dijelovi nas rade za suprotne ciljeve. Bez obzira uspijemo li u bilo kojoj aktivnosti, mi smo više ili manje ujedinjeni. Međutim, ostatak vremena mi želimo nešto, a lutamo u krivom smjeru. Tako npr., dok želimo biti zdravi, nezdravo se hranimo, ne vježbamo, pijemo i pušimo. Želimo biti voljeni, ali se loše ponašamo. Želimo biti bogati, ali smo blokirani našom lijenošću i našim nesvjesnim izborima koji vode do gubitka.

Shvaćanje da u nama postoje proturječne strukture koje, kao rezultat njihovih suprotnih strategija, sprječavaju ili usporavaju prirodnu evoluciju naših života, je vitalna da nam omogući dovoljno snage volje da se izvježbamo odmaknuti.

Sve dok redovito ne prakticiramo vježbu odmaka ne možemo napredovati. Ako ne promatramo naše misli i osjećaje, kako ćemo ikada dosegnuti prirodu psiholoških uvjetovanja koja nas pokreću?

Logika kao da drži našu Svijest zatvorenikom njenih sukoba. Samo razvojem neutralnog promatrača možemo početi razumjeti ovu logiku i povisiti našu razinu Svijesti.

Ova snaga promatranja i razvoj neutralnog promatrača je vježba odmaka. Važno je shvatiti da kada smo u potpunosti zadubljeni u naše misli, mi ih nismo svjesni. Ali kada nismo zadubljeni u njih, možemo ih biti vrlo svjesni.

unutarnji promatrač, svjedok, odmak, vježba odmakaTako na primjer, dok čitamo knjigu, možda ćemo se morati vratiti 10-tak linija unatrag. Naše oči su skenirale tekst, ali naša pažnja je odvedena sa teksta nekim drugim vlakom misli. Mi smo nastavili čitati bez da smo svjesni da nam je pažnja odlutala drugdje.

Vrlo interesantan fenomen se pojavljuje kada ne potonemo u naše misli. Postat ćemo svjesni tjelesnih osjeta. Trebali bismo iskoristiti ovu priliku da se koncentriramo na naše disanje. Primijetiti način na koji nas ovo povezuje sa tijelom i kako ovo ima trenutačno umirujući utjecaj na ritam i količinu naših misli.

Kao što smo objasnili ranije, naš sistem identifikacije funkcionira postavljajući niz točaka vezivanja. I to radi cijelo vrijeme i na svim nivoima. Mi smo razbacani od točke do točke, u nemogućnosti da zadržimo mirnoću više od nekoliko minuta. Nadalje, mi više ne živimo u pravome svijetu, već u svijetu sačinjenom od projekcija koje proizlaze iz onoga što smo ranije vidjeli, iz memorije. Mi ne živimo život, već ga doživljavamo kroz filtere naših prijašnjih percepcija i navika uma.

Na primjer, kada često posjećujemo istog čovjeka u uredu. Pretpostavimo da on sjedi iza stola i iznad njega visi slika. Nakon nekog vremena se vratimo u ured, a slike nema. Mi ne vidimo zid, već odsustvo slike. Element naše memorije je uzeo točku vezanja i stvorio točku identifikacije.

Da povisimo svijest naših misli i osjećaja, moramo kreirati nove točke vezivanja čija će priroda biti različita od naših misli i osjećaja. Jednom kada nismo zadubljeni u naše uobičajene mentalne identifikacije, u mogućnosti smo ih promatrati i sa te osnove razumjeti mehanizme koje ih pokreću.

Vježba odmaka

Vježba Odmaka se zasniva na razdvajanju naše pažnje između naših misli i osjećaja na jednoj strani i naših tjelesnih osjeta na drugoj.

Ključni element ove vježbe je da, čim nismo zadubljeni u naš proces mišljenja, povezat ćemo se sa tjelesnim osjetima.

unutarnji promatrač, svjedok, odmak, vježba odmakaU početku ćemo primijetiti da, dok se naša pažnja vrlo lako može fokusirati na jedan osjet, nailazi na poteškoće obuhvaćajući dva ili tri osjeta u isto vrijeme. Prema tome, ono što mi trebamo napraviti je ujediniti našu percepciju kroz dva ili tri osjetna polja. Npr., osjet dodira, vida i sluha. Da bi ovo postigli mi moramo svesti ova dva ili tri polja na jedno zajedničko. Ovo je slično zumiranju i leći na foto aparatu koja se može pomaknuti unazad i time otvoriti širi kut. Kada smo uspjeli dovesti dodir, vid i sluh u jedno polje percepcije, primijetiti ćemo da naš sistem identifikacije gubi svoje točke vezivanja. Ovo se može osjetiti kao brzo stiskanje daljinskog upravljača sa jednog televizijskog kanala na drugi. Primijetit ćemo sebe kako se brzo prebacujemo sa vida na sluh, sa sluha na osjet u tijelu, sa osjeta u tijelu na vid, itd.

Kada postanete svjesni toga, primijetit ćete da u nama postoji mehanički aspekt koji konstantno traži točke vezivanja.

Nakon vježbanja obuhvaćanja dva ili tri osjeta neko kraće vrijeme, bit ćemo u mogućnosti vidjeti i čuti, čuti i osjećati, vidjeti, čuti i osjećati u isto vrijeme. Ova vježba će također postati nova točka vezivanja, nova identifikacija. Ali korištenjem nove točke vezivanja povezane sa tjelesnim osjetima, nećemo više biti povučeni našim mislima i osjećajima, drugim riječima našom mentalnom aktivnosti. Ova aktivnost će se mehanički umanjiti što će nam omogućiti da je budemo svjesni.

Ako, na početku ove vježbe, imamo problema sa ujedinjavanjem dva ili tri polja percepcije u isto vrijeme, moramo ostati svjesni našeg udaha i izdaha dok se film naših misli prikazuje u našoj glavi. Važna stvar je razdvojiti našu pažnju među nekoliko tjelesnih osjeta na jednoj strani i filma naših misli i osjećaja na drugoj.

Važan faktor je produžiti trajanje trenutaka za vrijeme kojih smo svjesni naših misli i osjećaja.

Odmak je moć opažanja koju možemo razviti ako u nju uložimo određenu količinu truda. Bit svega je da se ne zadubimo u tijek naših misli i osjećaja. Trebamo vježbati nas i našu svijest da zadrži dva ili tri osjeta u polju naše percepcije kako ne bismo bili zaneseni. Bez obzira na okolnosti ne bismo trebali reagirati na ništa što se pojavi. Jasnoća, mir i odsustvo reakcije bi trebala biti definicija našeg stanja. Iz takvog stanja možemo promatrati rad ljubomore, pohlepe, ljutnje i straha bez uplitanja, tj. bez osude ili odobravanja i prije svega bez donošenja ikakvih odluka.

Sa samo malo ustrajnosti uspjet ćemo zadržati dio našeg ega na mjestu, dok drugi dijelovi dolaze i prolaze pokraj svijesti.

Iako možemo osjetiti koliko je ovaj dio nas, kojega smo svjesni, privučen mentalnim aktivnostima, zadržavanjem naše pažnje razdvojene na više osjetila ostajemo svjesni i iznad mentalnog tijeka. Možemo vidjeti kako se naše misli i osjećaji odvijaju iznova i iznova, međutim više nismo upleteni u ovu aktivnost. Misli i osjećaji teku ispred nas. Uspjeli smo proširiti polje naše percepcije. Uspjeli smo podijeliti našu pažnju.

Sada kada je naš ego razvio druge točke vezivanja, tj. fizičke osjete koje mora ujediniti u jedinstveno osjetilno polje i na koje se mora fokusirati, više ne tonemo u naše osjećaje i misli, te ih možemo promatrati u pokretu.

Ovo je sada potrebno vježbati iz dana u dan.

Promatrač

Pravilan stav, prema tome je istrenirati dio našeg ega da ostane u stanju budnosti, tišine, iznad amfiteatra i svjestan samog sebe, te da oprezno nadgledava aktivnost ispod sebe.

unutarnji promatrač, svjedok, odmak, vježba odmakaOvo treniranje dovest će do posebnog oblika pozornosti koji neće potaknuti reakciju. Ova pozornost koja je usmjerena na našu nepozornost postat će vozilo koje će nam omogućiti da putujemo duboko unutar samih sebe, u ostale svjetove sve do stanja koja su iznikla iz naše prošlosti.

Na ovom stadiju nije važna duljina držanja odmaka već koliko se često prisjetimo odmaknuti tijekom jednog sata ili jednog dana.

Na početku ćemo biti u stanju promatrati naše misli i osjećaje deset ili petnaest puta dnevno. Malo po malo ovo stanje postat će stabilnije i dat će nam razinu lakoće i mira koja nam do tog trenutka nije bila poznata.

Ova nereaktivna pozornost je srž vježbe odmaka.

Ovaj osjećaj mira, unutarnje lakoće, ova relativna sigurnost dozvolit će nam da vidimo u samima sebi stvari koje prije nikada ne bi mogli prihvatiti.

Vratimo se na sliku amfiteatra. Sada moramo istrenirati naše niže aspekte, našeg amfiteatra, da postanu Promatrači kako se druge Podosobnosti konstantno bore za mikrofon. Ovo treniranje se mora primijeniti sa velikom pažnjom jer se ostale Podosobnosti mehanički bore kako bi preuzele mikrofon, tj. Svijest. Samo tako ti dijelovi nas ili Podosobnosti mogu skupiti energiju koja im omogućuje da postoje. Jer sve u manifestiranom svijetu želi rasti, bilo na fizičkom, mentalnom ili duhovnom nivou. Zašto je tako teško riješiti se loših navika? Odgovor je vrlo jednostavan. To je zato jer energija koja se uloži u stvaranje navike je veća od same želje da je se riješimo.

Prema tome, dio nas nikada ne smije biti istreniran da uzme mikrofon. To je vježba odmaka. Ovaj dio našeg ega, nije Podosobnost već prirodna pozornost koja svoje temelje ima na fizičkom osjetu. Ovo je kao da smo kreirali novi mali svemir u nama. Naše prirodno i odmaknuto gledište može proizaći iz ovog mjesta. Sada smo izgradili Promatrača na najvišem sjedištu našeg amfiteatra.

Ovaj Promatrač mora biti konstantno neutralan. On mora naučiti gledati Podosobnosti u amfiteatru kako se bore, stvaraju saveze i izdaju jedan drugog kako bi zgrabili mikrofon; a opet on nikada ne smije suditi, projicirati ili zaključivati bilo što o njima. Ukoliko bi to napravio, držao bi mikrofon i više ne bi bio Promatrač.

Vježba odmaka je odsustvo osuđivanja i projiciranja.

Vježba odmaka ima puno imena. Gurdjieff je zove "Prisjećanje sebe", Buddha je zove "Uspostavljanje pažnje", a Isus u Evanđelju po Tomi nas savjetuje: "Budite kao prolaznici". Shantiveda govori o "Čuvaru duha", a Vedanta o "Poziciji promatrača". Ukoliko ova pozicija nije čvrsto utemeljena, nije moguće ostvariti red u unutarnjem svijetu pojedinca.

Mentalni svijet je u svojim najnižim nivoima sačinjen od krivice, straha, želje i tjeskobe. Krivica i strah se potiskuju, a protuteža im je želja. Čim predmet želje nestane pojavljuje se tjeskoba. Uznemirenost je prava priroda mentalne aktivnosti koja se sastoji od potisnutih emocija iz prošlosti: misli i osjećaji se miješaju, prožimaju i međusobno stvaraju u središtu bića. Ukoliko razmišljamo o našem mentalnom i emotivnom životu kao o uraganu, mehaničkom vrtlogu misli i osjećaja, moramo naučiti kako ostati u središtu uragana i kako mu se vratiti bez obzira što nas snađe. Svaki trenutak kojega provedemo u središtu uragana, izvan dosega našeg automatskog reagiranja, čini nas živima.

Samo kroz proces neutralnog promatranja možemo uvesti red unutar sebe samih. Ključ leži u promatranju naših misli baš kao što prolaznik gleda na cestu, te kao što putnik vlakom promatra krajolik kroz prozor.

unutarnji promatrač, svjedok, odmak, vježba odmaka, Put samospoznajeOvaj pogled mora biti neutralan, neupleten, baš kao što mudar starac promatra djecu na igralištu. Između njih ima drage i inteligentne, kao i okrutne i grube djece, a on ih sve promatra na isti dobronamjeran način.

Nikakav napredak ne može biti postignut na putu samospoznaje i prema tome nije moguća nikakva promjena u našim životima ukoliko ne razvijemo vlastitu metodu promatranja koja će nam omogućiti sagledati nesvjesne strukture koje se kreću u nama, prvo korištenjem vježbe odmaka, a zatim pametnim rasuđivanjem.

Vježba odmaka nije ništa drugo do metode koja se mora trenirati iz dana u dan. Jednom kada se ukorijenila postat će izvor velikog zadovoljstva jer ne postoji niti jedno veće zadovoljstvo od istraživanja samog sebe.

Izvori:

  • Vlastito iskustvo

VEZANI ČLANCI

Rudolf Steiner - Iz akaša kronike
Više +
Kategorija: Mate

Rudolf Steiner - Iz akaša kronike

Lužnato-kisela uravnoteženost organizma
Više +
Kategorija: Mate

Lužnato-kisela uravnoteženost organizma

Stoj na glavi
Više +
Kategorija: Mate

Stoj na glavi

VRH