Mistika prirodnog poroda

Za sva vremena Bog leži na porođajnom krevetu, darujući rođenje. Bit Boga jest rađanje. (Meister Eckhardt)

Svi smo mi rođeni iz ništavila koje plašti našim titravim DNK iskustvom kao naizgled nedohvatno trajnoinspirirajuće arkadijsko mjesto za kojim svi svjesno ili nesvjesno žudimo.


PodrškaU ljudsko bivanje ulazimo tiskajući se kroz uski, tamni prolaz napuštajući udobnu posteljicu u majčinoj utrobi, i taj izlazak, ta inicijacija rođenja, baš kao i prve sekunde, minute i sati koji slijede nakon toga, uvelike određuju karakter i određene (ne)mogućnosti i aspekte života duše koja se utjelovila. Snaga praiskona nije ovdje samo namijenjena bebi na dolasku, već je i majka ta koja prolazi svoju vrstu ništa manje duboke i za ostatak njenog života ništa manje značajne inicijacije.

I ako po ičemu, onda po načinu kako žene rađaju možemo odrediti stupanj budnosti određenog društva, vrste ili civilizacije.

A kako danas žene rađaju na ovom našem planetu kojeg smo izabrali? Uglavnom polegnute na leđa* u posve neprirodni položaj za rađanje, osvijetljene kao nogometni stadion, anestetizirane, spojene sa žicama i cjevčicama, okružene monitorima, vakuum ekstraktorima, porodničkim kliještima, lijekovima, satovima**, kamerama, uzbuđenim muževima i ubrzanom hrpicom doktora koji porođaj tretiraju kao bolest koju treba što prije izliječiti.

Emocionalno pak, žene su rastrzane između takve hiper medikalizacije poroda za koju su ih od malih nogu učili da joj trebaju pokloniti puno povjerenje, i svog prirodnog, majčinskog instinkta koji im govori da roditi treba upravo suprotno: same, u tišini, u intimnom prostoru, u položaju koji im najviše odgovara, nesputane vremenom i timingom, suočene sa misterijom ulaska u bol, ukratko spremne da se predaju životodajnom ludilu porođaja.

– Rađaju onako kako i žive. – sjajno je odgovorila na ovo pitanje Gayle Peterson u svojoj knjizi Roditi normalno, a doktorica Christiane Northrup u svojoj knjizi Žensko tijelo, ženska mudrost tvrdi da je upravo sveprisutna epiduralna anestezija prava metafora za naš trenutačni pristup porođaju u kojem su um i tijelo podvojeni i dovode ženu današnjice do sljedećeg stava: „Želim biti budna i intelektualno svjesna, ali ne želim osjetiti svoje tijelo.“ Dakle ni bol.

A porođajna bol sama je srž misterije rađanja i, u pravilu, nije povezana s nečim što nije u redu i što nije poželjno. Ta bol je usredotočujuća i ima ulogu rečenice: svu pažnju usmjeri samo na svoje tijelo i bebu u njemu, razgovaraj s njima, šalji im zdrave, ohrabrujuće i iscjeljujuće misli, emocije i osjećaje. Svi koji nešto znaju o prirodnom porodu ističu nužnost da žena „uđe u bol“. Histerija i zapomaganje ne pomažu, ali, pokazalo se da se smirivanjem i poniranjem duboko u sebe može preći prag bola i doživjeti rađanje kao ono što ono i jest – mistično iskustvo.

Ispitivanje žena koje su rađale tiho, mirno i bez velikih aktivnosti pokazalo je da su se sve one „koncentrirale na bol“, kako se izrazila jedna od anketiranih mama. Sve su te žene otišle do mjesta boli i prihvatile je bez borbe. Jednostavno: bile su s boli. Upitana da kaže kamo odlazi za vrijeme trajanja trudova jedna je mama odgovorila: „Znate, ako ste na oceanu i jašete na dasci na velikim valovima, ako ostanete na površini, razbit ćete se o valove ili stijene, a onda vam se usta napune vodom i imate dojam da se utapate. Ali, ako zaronite i prihvatite se za nešto, vi puštate da veliki val prođe preko vas i onda izronite između dva vala i osjećate se posve dobro. To je upravo ono što sam radila tijekom trudova. Kad su trudovi naišli, zaronila sam i pustila da prođu preko mene.“

Bol je, dakle, sastavni dio preciznog plana koji je isplanirala majka priroda i prepuštajući mu se žena aktivno sudjeluje u misteriji rođenja. Današnje pak zdravstvo i bolnice u kojima žene rađaju sistem je koji će napraviti sve da se izbjegne mogućnost normalnog, božanskog pretapanja. Pobornici “prirodnog poroda” smatraju da uplitanje medicine u prirodan tijek poroda stvara „začarani krug u kojem se intervenira da bi se preveniralo, a istovremeno se izaziva problem jer se interveniralo. Iako neka istraživanja pokazuju da je u današnje vrijeme planirani porod kod kuće za majku i dijete sa stajališta mogućnosti komplikacija i zaraze sigurniji nego porod u bolnici, u javnosti prevladava upravo suprotan stav tako da se žena koja želi roditi kod kuće smatra, u najboljem slučaju, vrlo hrabrom osobom ili, u najgorem slučaju, neodgovornom osobom koja nepotrebno riskira zdravlje i život, sebe i svojega djeteta.“, sažima Saradadevii, majka koja je rodila kod kuće dvoje djece (Shantanu i Ayana) te je svoje iskustvo podijelila sa čitateljima Rodinog foruma pod topikom „Iskustva sa poroda“ gdje se može pročitati uistinu prekrasnih iskustava sa sličnih poroda.

- Bolnice su organizirane tako da prihvate i lijekovima tretiraju najdublje strahove žena tijekom porođaja. Međutim, bolničkim se postupcima obično ne tretiraju niti ne rješavaju ti vrlo stvarni strahovi, nego se umjesto toga medikalizira porođaj. Bolnice su projektirane tako da nas spase od nelagode i neprilika porođaja, a to je shvaćanje porođaja kojem društvo kolektivno pridonosi. Bolnička porođajna praksa teče glatko zbog našeg divljenja tehnologiji i našeg straha od porođajnog procesa. Liječnici su jako skloni koristiti se tehnologijom da „poboljšaju“ ishod u porodiljstvu, jer naša kultura vjeruje u superiornost tehnologije više nego u prirodnu mudrost tijela. Tehnologiji vjerujemo više nego iskustvu žene o njoj samoj, više nego dobro dokumentiranim spoznajama o koristi topline i ljubavi tijekom porođaja. Na nesreću, povjerenje u bolničke postupke prevladava tako često da čak i one žene koje dođu u rodilište sa željom da rode prirodno, završe s nekom vrstom intervencije – piše doktorica Christiane Northrup, i navodi jedan „šaljivi“ primjer iz prakse, kada je jedna žena pod epiduralnom anestezijom gledala TV sapunicu, glavica je djetetu već debelo izvirivala, a ona je zamolila ginekologa da se malo pomakne jer od njega nije mogla dobro vidjeti ekran.

Ta „nepodnošljiva lakoća“ bijega od porođajnog bola, (lijekovi za ublažavanje bolova mogu, naravno, proći kroz posteljicu i utjecati i na dijete) kao i taj hladni emocionalni odmak od vlastitog djeteta temelj su kasnije emocionalne konfuzije i stanja permanentne nebudnosti. I majki, i očeva i djece i društva. Jer bebe osjećaju kad im se njihove majke ne predaju emocionalno, baš kao što to osjećaju i njihove drogirane majke.

Ali kada smo postali tako odvojeni od sebe samih i zašto? Zašto je devedeset devet posto ljudskih porođaja ispunjeno nekom vrstom nasilja? Zašto na kolektivnoj i manistream razini još nije usvojeno znanje da je beba dio ženinog tijela i da je njihova međusobna komunikacija preduvjet za sve vrste zdravlja? I pojedinca i zajednice. Ili se to znanje namjerno gura u stranu? Zar nije, u najmanju ruku čudno, da civilizacija sa potpuno okrenutim vrijednostima ka materijalnom ne uzima za ozbiljno brojna istraživanja koja pokazuju da kvalitetna njega i izobrazba tijekom trudnoće sprječava bezbroj skupih problema poslije, uključujući mnoge prijevremene porođaje, mentalnu retardaciju, fizičke nepravilnosti i nesposobnost za učenje, što pak sve kasnije otežava i poskupljuje roditeljstvo? Zar je moguće da to visoko sofisticirano tehnološko društvo nije prepoznalo jednostavnu i lako uočljivu činjenicu da se prepuštajući majkama njihovu prirodnu, glavnu ulogu pri porodu, može učiniti puno više nego bilo kakvim programom ne bi li se probudilo cijelo pokoljenje i tako eliminirale sve vrste nasilja? Ali kao da se radi upravo suprotno.

Njega trudnica, „koje su istodobno i vrlo moćne i vrlo osjetljive“, kako tvrdi doktorica Northrup, trebala bi biti najveći prioritet za blagostanje Zemlje, a danas je ona tek još jedna pompozna deklaracija UN – a.

- Na nekoj vrlo dubokoj razini zadivljeni smo trudnicama i njihovom moći, ali umjesto da naglašavamo moć žene, u klasičnom patrijarhalnom obratu naša kultura njeguje strah koji ta moć donosi. Trudnice su emocionalno propustljivije i više u dodiru sa vlastitom intuicijom nego obično i zato su i ranjivije. One na sebe preuzimaju sveukupan društveni strah od trudnica. Trudnoća je razdoblje kada zdrav razum često odleti kroz prozor progonjen kulturom koja je izvan ravnoteže. Nigdje nije ženina veza ili gubitak veze s njenim unutarnjim vodstvom očitiji nego u trudnoći – kaže Chrisiane Northrup.

Evo, to je, čini mi se, ključni razlog zašto je vrlo važno da prirodno pristupiti rođenju, majčinstvu i životu uopće: da se spasi ekstaza života. Ne svrha, jer svrha života ne postoji, već gola, elementarna ekstaza kojoj su nam pristup prepriječili zidom od straha i medikamenata. A upravo je porođaj idealno, Bogom stvoreno vrijeme za ekstazu, za uvid u sjaj tog unutarnjeg vodstva. Mnoge su žene svjedočile da su napustile svoja tijela i letjele iznad mjesta porođaja bez ikakvog osjećaja bola ili straha. O tome govori i iskustvo jedne žene koja je odlučila roditi kod kuće, a opisano u knjizi Vicki Noble „Shakti Woman“: “Kako se porod približavao Amanda je otišla u sobu i legla na golem krevet. Kratko potom počela je izvoditi neobičan ritual. Glava je bila u središtu kreveta, a nogama se kretala po rubu kreveta opisujući kružnicu. To je izgledalo dosta primitivno. Iako nisam uspjela domisliti što bi to moglo značiti, vjerovala sam da zna što radi i da je to jednostavno potreba kao potpora njenom jedinstvenom procesu porođaja. Svi smo bili tiho. Amanda nije ništa govorila. Istisnula je svoju bebu na ruke i koljena, a potom kleknulla i nadvila se nad nju. Bila je negdje drugdje. Svi smo započeli govoriti o djetetu, ali ga ona u tom trenutku nije niti pogledala. Tijelo joj je bilo u položaju ekstaze. Nije odgovarala na naše upite. Na trenutak sam se uplašila da se uopće neće vratiti od tamo gdje je bila. Onda je pogledala svoje dijete i polako se vratila u svoje tijelo – ili se možda vratila iz svoga tijela?“

Sretno dijeteMožete li si predočiti što bi se dogodilo da svi porodi ovoga svijeta budu kao Amandin? Ako to možete zamisliti kao i momentalno urušavanje matrixa, protuprirodnosti i entropije koje bi kao posljedica uslijedilo, onda možete shvatiti i zašto je danas moćnim lobijima i njihovim eksponentima toliko stalo da se vrlo dobro artikulirani i organizirani pokreti i društva majki koja propagiraju prirodni i nenasilni način rađanja, stave na margine društva, u već dobrano preparirani i desfunkcionalni file zvan „alternativa“. Iako im se načelno daje pravo postojanja, čak se i njihovim „dosezima“ i programima prigodno maše, medicinski i farmaceutski karteli dobro paze da potisnuto znanje o prirodnom rađanju ne utječe presudno na njihov unosan posao pa čak i osiguravajuća društva izbjegavaju dati policu osiguranja za obavljanje prirodnog porođaja. Na sličan zamišljaj, na koji sam vas i ja nagovarao, tjera nas i doktorica Northrup: „Zamislite što bi se dogodilo kad bi sve žene nakon rađanja ustale, svjesne obnovljene snage svojih tijela i svojih osjećaja ekstaze tijekom porođaja. Kad dovoljan broj žena shvati kako je porođaj prilika da dosegnu istinu o snazi svog tijela i kad prihvate tu istinu i odgovornost, potvrdit će moć rađanja i pomoći će da se medicinska tehnologija preseli kamo pripada – u službu rodilja, a ne njihovih gospodara. Međutim, preokrenuti životni obrazac ovladavanja ponašanjem tijekom porođaja nije uvijek moguće. Dok sam još porađala žene, otkrila sam da nikakva količina moje nježnosti, obrazovanja ili molbi ne može promijeniti naslijeđeno uvjerenje mnogih žena da ne mogu roditi normalno i da moraju dobiti lijekove i anesteziju pri porodu. Pet tisuća godina programiranja ne može se promijeniti u jednom desetljeću.“

No, nakon više desetljeća rada sa ženama koje su rađale i nakon iskustva dva svoja poroda, žena koja je napisala sve ove inspirativne, u ovom tekstu citirane misli, zaključila je i sljedeće:
“Sada shvaćam da nije moj posao mijenjati bilo koga. Svaka žena mora pogledati u svoju nutrinu i vidjeti gdje je – i biti poštena prema sebi koliko je to moguće. Moj je posao da im objasnim alternativna rješenja i dopustim da svaka odabere što želi.“

U tom duhu pogledajmo, za kraj, neke osnovne značajke prirodnog, neuznemiravanog i nenasilnog porođaja. Ovo je moj osobni najuži, rekao bih esencijalni i zen izbor crpljen iz literature***, iskustava žena koje poznajem, a koje su prirodno rađale, iz iskrenih iskustava hrabrih, shakti žena iz Hrvatske koje možete čitati na Rodinom forumu te konačno, ponajviše iz odbljesaka mojih, s godinama prerađenih iskustava stečenih na porodima dvoje djece koje je meni Svemir dao na privremenu skrb.

Prvo i osnovno: ženu treba tretirati i ponašati se prema njoj kao prema božici, što ona i jest. I to ne samo za vrijeme trudnoće i poroda.

Trudnoća i sam porod isključivo su, po mom današnjem osjećanju, ženski misterij. Kultura new – agea ubacila je i muškarca u cijelu intimnu priču između majke i bebe, što se u iskustvu koje sam ja imao meni i danas i dalje čini svrsishodnim, ali u sebi ipak nekako osjećam da je iskonski porod tek onaj razgovor samo između majke, bebe i ponora iz kojeg dolazimo i u kojeg se vraćamo. Mnoge žene i muškarci odlučuju se za to da i otac bude prisutan na porodu i to je u redu. Tada se, na porođaju, kristalno jasno može vidjeti kakav je istinski odnos te dvije duše. Svaka negativna emocija, srdžba, bijes ili ljutnja koje se tada pojave sigurno postoje već dugo vremena u tom odnosu. Dakle, ako uistinu želite vidjeti tko je kakva osoba pozovite ga na rađanje. Muškarac kojemu je stalo do njegove žene, luči pri porodu adrenalin. Adrenalin je antagonističan oksitocinu.
Ključne riječi prirodnog poroda su povjerenje i odgovornost. Povjerenje majke u mudrost svoga tijela i intuicije i odgovornost u smislu „biti sposoban reagirati“ jer, kako kaže doktorica Norhrup, nikome se ne jamči idealan porod.

- Koncepcija „idealnog poroda“ dio je perfekcionizma ovisničkog sustava. Ponekad se beba mora promatrati na odjelu odmah po rođenju. Ponekad je potreban hitan carski rez. Komplikacije se događaju ali se ne trebaju shvatiti kao pogrešku žena rodilja. Žena u porodu samo je dio složenog i misterioznog procesa. I samo je dijete, dakako, aktivni sudionik porođaja. Svako dijete na jedinstven način pridonosi majčinoj trudnoći i porođaju. Uvijek nešto možemo naučiti iz toga i iskoristiti za osobni rast. Ali što god da se dogodi, roditelji moraju vrlo ozbiljno sudjelovati u svim fazama trudnoće i porođaja. Moraju znati da njihov angažman utječe na zdravlje njihove djece – važan je savjet koji sam prepisao od doktorice Northrop.

Majke prenose na dijete svaku svoju emociju, misao ili ushićenje, baš kao i stres te, što je najvažnije, mogu sa namjerom slati djetetu zdrave emocije i misli podrške, ohrabrenja, potpore i izlječenja.

Za prirodni porod nužno je potrebna tišina i mir u kojem se majka i dijete nesmetano mogu prepustiti svojoj komunikaciji.

Pozitivna komunikacija za vrijeme trudnoće nastavit će se sigurno puno spontanije i nakon rođenja djeteta kada će se manifestirati kroz produbljavanje odnosa i beskrajne količine povjerenja.

Trebalo bi, naravno, potpuno izbaciti sve medikamente, cigarete, alkohol i droge. (I to ne samo tijekom porođaja.)

- Žene koje rađaju u normalnom fiziološkom položaju, stojeći ili čučeći, znatno su manje izložene riziku od razdora međice i imaju puno više mogućnosti za normalan položaj bez intervencije. Zapravo, rađajući na leđima, „tiskanje“ djeteta kroz porođajni kanal stvara znatno jači pritisak na stražnju stjenku rodnice što smanjuje promjer zdjeličnog izlaza, a to je idealna situacija za razdore međice. Samo pokušajte obaviti stolicu u ležećem položaju i sve će vam biti jasno. - uči nas doktorica Northrup.

Ako se žena odluči za porod kod kuće možda će se osjećati sigurnije uz iskusnu babicu koja ima iskustvo i znanje prirodnog porađanja.

Kakav god plan žene radile za porod (kod kuće, u kadi, u porodilištu, sa ili bez nazočnosti partnera..) važno je da preispitaju svoja istinska uvjerenja ali i uvjerenja liječnika koji joj prati trudnoću. (nikako ne dozvolite da vam netko vodi porod!)

Savjet nad savjetima, po mom skromnom muškom mišljenju, je da žena pokloni potpuno povjerenje mudrosti svog tijela i intuicije.

- Kada osjetljivu ženu u trudovima prikopčate na tri ili četiri različite cjevčice i žice, a onda rasporite njezine membrane, nije neobično što se ona, a potom i njena beba mogu malo uplašiti – a rezultat je fetalni distres. Kad gledam unatrag, shvaćam sa su se mnogi slučajevi fetalne traume mogli potencijalno izbjeći smirivanjem majke i zamolbom da se usredotoči unutra, na svoju bebu, te da joj šalje poruke ohrabrenja i sigurnosti. Biološka povratna sprega (biofeedback) dokumentira dubok utjecaj misli na tjelesne sustave kao što je krvni tlak, puls, otpor kože. Beba je dio ženina tijela. Ona se može dovesti u sklad s njim.

Svi pokazatelji govore o tome da ulazak u kadu punu tople vode pospješuje otvaranje.
Kada za porođaj je sredstvo za ublažavanje boli pri porodu no ne bi trebala biti ženin projekt. Voda vrlo često onemogućava istinski refleks istiskivanja fetusa. Tuširanje se pokazalo kao najbolja upotreba vode pri porodu.
Žena ne bi trebala biti opterećena duljinom trajanja poroda. Kada se dogodi prirodno rađanje, vrijeme, po mom mišljenju – nestaje dok Michael Odont opstetričar budućnosti upozorava na činjenicu da je dužina trajanja poroda proporcionalna broju ljudi koji prisustvuju porođaju.
Svaka bi žena trebala sama odabrati položaj u kojem će prolaziti kroz trudove, odnosno dozvoliti svome tijelu da odabere taj položaj potpuno spontano.

Trebate vjerovati prirodi, očekivati najbolje, te otkloniti smrtonosni zahvat intelekta sa svojeg tijela.

Fizički proces rađanja posve je normalan, prirodan proces, posve isplaniran od prirode kako bi dijete i majka bili što sigurniji. Bol je dio tog preciznog plana.

Umjesto da atletski tiskaju i guraju u doba izgona, žene bi trebale prepustiti akciju njihovoj maternici i otpustiti rodnicu da se dovoljno relaksira u tom procesu.

Jedna jedina riječ ili rečenica može omesti porod i zato je neizmjerno važno istaknuti važnost neometanog prvog susreta majke i djeteta.

Christiane Northrup u svojoj knjizi piše da je, rađajući, tako očajno trebala nekoga tko bi joj rekao: „Idi unutra i razgovaraj sa svojom bebom. Reci joj da može izaći i da će sve biti u redu.“, dok već spomenuta Saradadevii koja je rodila kod kuće, skreće pažnju i na nezaobilazni rad Michela Odenta kroz čije se značajno djelo i nadahnjujuće knjige, kaže ona, provlači teza da „neuznemireni porod s jakim vlastitim koktelom hormona ljubavi nije imperativ majke da bi ona ispunila neki svoj ego trip, neku romantičnu viziju rađanja ili nostalgičnu želju za povratkom prirodi i dobu naših baka, nego imperativ za rođenje drugačijih ljudi koji će biti sposobni voljeti sebe i druge i biti sposobni brinuti se za planetu na kojoj žive.“

Rađajući i živeći na taj način žene i njihova okolina osvještavaju upravo tu svoju atrofiranu, sputavanu, zabranjivanu „sposobnost za ljubav“ kako to naziva Michel Odent koji ističe kako je ona, ta „sposobnost za ljubav, u velikoj mjeri određena upravo ranim iskustvima tijekom fetalnog života i periodom oko rođenja.“

Postoje razna promišljanja, istraživanja i pretpostavke što bi i kakvo bi rođenje trebalo biti i zašto je ovakvo kakvo je danas. Neki**** tvrde da je porođaj pravi završetak seksualnog odnosa, začeća, trudnoće i rađanja, gdje rađanje djeteta zatvara krug, Christiane Norhrup tvrdi da je velika zabrinutost vezana za rađanje posljedica kolektivne neriješene traume rođenja odnosno „da svi mi imamo nezavršen posao u vezi sa svojim rođenjem koji se nastavio projicirati na trudnice“ dok Michel Odent upozorava da „što je veća potreba za agresijom i sposobnošću razaranja života, to su nametljiviji rituali i kulturalna vjerovanja povezana s periodom oko rođenja.“…

Međutim, jedno je sigurno, prirodan porod, misterij rođenja i bol u koju se žena tada spušta, nije nikakva božja kazna kako nam uporno pokušavaju podvaliti, već iznimno mistično iskustvo koje „gradi pozornicu za sve obiteljske odnose od tog trenutka na dalje.“ Svako rođenje bi, u najmanju ruku, trebalo biti „početak jednog velikog prijateljstva“. Tada bi „obitelji“ zaista bile obitelji, „roditelji“ Roditelji, a „civilizacija“ Civilizacija. Zašto tome (ni)je tako svatko mora zaključiti sam.

* Ovaj je položaj poznat i kao litotimijski položaj a popularizirao ga je u Francuskoj Luj XIV koji je kao voajer promatrao žene u porodu ali bez njihova znanja. U tom položaju, naime, kad bi im haljine bile podignute iznad koljena, žene nisu mogle vidjeti tko ih promatra. Postao je modom jer ga se držalo privilegijom više klase, a olakšavao je i posao porodničaru.

** Sheilu Kitzinger kaže da je sat jedna od najvećih, a najneprimjetljivijih intervencija u porođaju.

*** Preporučeni izbor literature: Christiane Northrup: Žensko tijelo, ženska mudrost, Christiane Northrup: Mudrost majčinstva, Frederic Leboyer „Birth Without Violence“, Michel Odent: Ljubav očima znanosti, Michel Odent: Preporod rađanja, **** Ina Mae Gaskin: Duhovno primaljstvo.

Autor: Nenad Kobasić

VEZANI ČLANCI

Saznajte za vrijeme koje mjesečeve mijene ste rođeni?
Više +
Kategorija: Tekstovi

Saznajte za vrijeme koje mjesečeve mijene ste rođeni?

Aktivacija desne i lijeve strane mozga
Više +
Kategorija: Tekstovi

Aktivacija desne i lijeve strane mozga

Kombucha
Više +
Kategorija: Tekstovi

Kombucha

VRH